Ovo je jedna od češćih rečenica koje čujemo u uredu. Roditelji se često pitaju zašto djeca u vrtiću ili u školi slijede pravila odgajatelja / učitelja, najčešće samostalno rješavaju potencijalne sukobe s vršnjacima ili probleme na koje naiđu…a, onda kod kuće burne emocionalne reakcije, pružanje otpora ili sukobi s roditeljima, bratom, sestrom…
Suvremeni život jako je užurban te je puno obveza koje svi članovi kućanstva trebaju izvršiti, a to je ponekad jako izazovno. Često kada djeca dolaze kući iz vrtića/škole je veći dio dana već prošao te smo i mi kao roditelji iscrpili svoje zalihe energije. A s druge strane, djeca nakon vrtića ili škole također „znaju biti jako zahtjevna“.
Zašto su neka djeca nakon vrtića ili škole iritabilnija, pokazuju češće promjene raspoloženja,
frustraciju, otpore prema aktivnostima koje trebaju izvršiti? Posebice u periodima na početku
školske godine ili nakon duljih praznika?
Mi kao ljudi imamo ograničene kapacitete samoregulacije našeg emocionalnog doživljavanja. Vjerojatno znate i sami da „kada kap prelije čašu“ zna biti veoma teško izregulirati vlastite mislI i ponašanja – čak i nama odraslima. Osobama čiji je biološki razvoj mozga već završio. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da je dječji mozak tek u razvoju te da djeca imaju značajno manje mogućnosti samoregulacije od odraslih osoba. A baš kao i odrasli, i oni se svakog dana nalaze u situacijama koje im „crpe“ energiju. Možda je nekom djetetu baš pritisak zbog čestih svađa djece i otimanja igračaka u njegovoj vrtićkoj skupini, netko možda u školi stalno treba sudjelovati u igri koju baš ne voli, ili je stalno nervozan zbog ispitivanja, prilagodbe na nova pravila ponašanja…
Djeca najčešće imaju potrebu zadovoljiti određena socijalna očekivanja. Bilo da su to očekivanja da pokušaju na miran način riješiti sukob u vezi igračke u vrtiću, sudjelovanja u aktivnostima koje im nisu baš najdraže kako ne bi ostali sami, pokušaja smirivanja sebe prije ispitivanja da ih strah ne zakoči u pokazivanju naučenog ili da drugi ne vide. Razloga može biti jako puno, a iako neki od njih odraslima mogu zvučati kao nevažni, iz dječjih cipela isti mogu biti jako veliki.
Stoga se često može dogoditi da sve svoje kapacitete regulacije djeca potroše već u vrtiću/školi. A onda kada dođu kući, u prostor koji je stvarno njihov, gdje su oko njih samo njihovi roditelji - djeca postaju opuštenija i manje socijalno suzdržana te često trebaju našu potporu u regulaciji vlastitog ponašanja. Zašto je ovo jako važno imati na umu?
Ako djetetu koje zbog ograničenog kapaciteta regulacije pokazuje „nepoželjna ponašanja“ pristupimo s našom osobnom frustracijom ili ljutnjom jer razmišljamo na način da je „uvijek dobro drugima, a nama kaos“, vjerojatno ćemo si samo otežati situaciju.
Stoga je veoma korisno razraditi popis aktivnosti za koje procjenjujemo da „djetetu pune baterije“, a koje možemo uvesti u dnevnu rutinu nakon vrtića/škole.
Pokušaj razmisliti što tvom djetetu puni baterije?
Koje aktivnosti jako voli?
Odgovaraju li mu više „mirne“ aktivnosti ili aktivnosti koji traže puno motoričkog kretanja?
Voli li više nakon vrtića/škole biti u samostalnim ili grupnim aktivnostima?
S kojim aktivnostima možeš zadovoljiti potrebe koje mu možda nisu ispunjene?
Sva djeca su različita pa tako i Vaši odgovori mogu biti veoma različiti – i to je skroz OK!
Ne zaboravite da je nekome čitanje knjige opuštajuća aktivnost, a da nekome u takvim situacijama „padne mrak na oči“.
I zapamtite: - ne ponašaju se djeca „nepoželjno“ jer im je to baš samo tako palo na pamet, vjerojatno se događa nešto što može objasniti njihovo ponašanje. A ako mi uspijemo shvatiti što je to vjerojatno ćemo jednostavnije „riješiti situaciju“ i moći ćemo iskoristiti priliku za povezivanje sa svojim djetetom.
コメント