Upravljaju li emocije odnosima?

---

Svaka osoba je svojim rođenjem dobila potrebu za preživljavanjem, no, ako „odvrtimo film unatrag“ vjerojatno se ne sjećamo kako smo kao dojenče to pokušali ostvariti. Naravno da niti jedno malo dijete ne može preživjeti bez svojih roditelja, no vrijedi se zapitati kako je svatko od nas već od dojenačke dobi pokušao komunicirati sa svijetom oko sebe i zadovoljiti svoje potrebe? 

Ako promotrimo prosječan tijek događaja već tijekom prvih nekoliko dana djetetovog života, primijetit ćemo kako je dijete ili mirno ili plače. Zašto novorođenče plače?

Većina roditelja će odmah odgovoriti da je gladno, treba mu promijeniti pelene ili ga muči neki unutarnji fiziološki proces. Dijete plačem odraslima signalizira svoju potrebu – počinje komunicirati sa svijetom.

No, što prethodi djetetovom plaču? Dojenčad, baš kao i odrasli, imaju mogućnost procesuiranja informacija o vlastitom stanju te u skladu s doživljenim osjećajem „raditi“ na ostvarenju vlastitog cilja. Uzmimo za primjer da je novorođenče počelo plakati jer je gladno. Majka ga primi, nahrani i dijete prestane plakati, zadovoljilo je svoj cilj – dobilo je hranu. Djetetov unutrašnji doživljaj da je ostvarilo svoj cilj zapravo je rezultirao i promjenom emocionalnog doživljavanja. Od doživljavanja neugodne emocije iskazane putem plača, do doživljene ugode. 

---

Naravno, svaki komunikacijski proces može biti ostvaren ako u njemu sudjeluju barem dvije osobe. Tako će i dijete doživjeti ugodu ako roditelj adekvatno sudjeluje u komunikaciji i zadovolji djetetovu potrebu. Pobliže gledajući, dijete signalizira potrebu roditelju, roditelj svojim ponašanjem odgovara na potrebu djeteta i oboje mijenjaju svoje ponašanje u skladu sa situacijom, odnosno emocijama koje određuju situaciju. Time roditelj i dijete već i u prvim danima djetetovog života razmjenjuju emocionalne poruke. Na jedan način, djeca su genetski uvjetovana da već od najranije dobi ostvaruju blisku vezu s primarnim skrbnikom. Smijanjem, plakanjem, ostvarivanjem vizualnog kontakta zapravo nastoje potaknuti u roditelju osjećaj povezanosti i brige. 

Već na ovom poprilično jednostavnom primjeru možemo vidjeti kako odnos djeteta i roditelja određuju emocije, djetetove, ali i roditeljeve. Kako dijete raste djetetovo ponašanje postaje sve složenije. Dijete počinje imati sve više potreba iza kojih stoji širok opseg emocionalnog doživljavanja, a roditelj time počinje imati i sve teži zadatak – adekvatno odgovarati na potrebe djeteta. S druge strane, s obzirom na recipročnost komunikacijskih procesa, reakcije roditelja na djetetove potrebe sve više počinju određivati doživljavanje i ponašanje djeteta. 

Time razumijevanje djetetovih, ali i vlastitih emocija postaje osnova za uspješniju gradnju odnosa između djeteta i roditelja. 

A zašto je za razumijevanje djetetovog ponašanja bitno razumjeti što određuje i ovako jednostavne situacije poput zadovoljavanja potrebe za hranom čitajte u našoj sljedećoj objavi! 

Viđena i uvažena emocija = osnova za kvalitetan odnos! 

Literatura:

Tronick, E. Z. (2018). Emotions and emotional communication in infants.