“Ona je baš egocentrična – misli samo na sebe!”
Koliko ste puta čuli sličan komentar upućen djetetu? Iako se na prvu može učiniti da dijete razmišlja samo o sebi, važno je znati da je egocentričnost normalna i očekivana razvojna faza, a ne znak sebičnosti ili lošeg odgoja.
Egocentrizam kroz oči znanosti
Švicarski psiholog Jean Piaget donosi ključne uvide u dječju egocentričnost kroz svoju Teoriju kognitivnog razvoja. Prema njemu, djeca od 2. do 7. godine prolaze kroz tzv. predoperativni stadij, u kojem egocentričnost zauzima središnje mjesto. U toj fazi djeca ne mogu u potpunosti shvatiti da druge osobe imaju različite misli, osjećaje i perspektive.
Iako se nama odraslima to može činiti “nezrelo”, upravo ovaj period postavlja temelje za razvoj složenijih oblika mišljenja, empatije i socijalne povezanosti.
Kako izgleda egocentričnost u praksi?
Zamislite dječaka koji gradi toranj od kockica. Kada drugo dijete pokuša uzeti nekoliko kockica, on to doživljava kao prijetnju. Ne može razumjeti zašto netko drugi želi koristiti njegove kockice – u njegovoj slici svijeta, svi bi trebali razumjeti važnost njegove igre.
Još jedan primjer dolazi iz stvarnog života: trogodišnja djevojčica pita svoju baku:
“Bako, ti živiš sama?”
Kada je baka odgovorila potvrdno, djevojčica je rekla: “Žao mi je,” i rasplakala se. Baka je to protumačila kao duboko suosjećanje. No, istina je da je dijete projiciralo vlastite osjećaje – za nju je ideja da netko živi bez roditelja bila zastrašujuća. Nije mogla zamisliti da bi to ikome moglo odgovarati.
Egocentričnost nije sebičnost
Ovdje je ključno razlikovati dvije stvari:
- Egocentričnost je nesvjesna, prirodna faza u razvoju djece.
- Sebičnost podrazumijeva svjesnu odluku da se zanemari tuđa potreba u korist vlastite.
Djeca u egocentričnoj fazi jednostavno još nemaju mentalni kapacitet da shvate svijet iz tuđe perspektive.
Emocionalna egocentričnost – i kod odraslih?
Iako djeca s vremenom kognitivno prevladavaju egocentričnost, emocionalna egocentričnost može potrajati i u odrasloj dobi. Mnogi od nas u stresnim trenucima pomisle:
- “Što sam učinio?”
- “Kako sam to mogao spriječiti?”
- “Moja je krivnja!”
Ovo pokazuje da i odrasli ponekad internaliziraju krivnju za stvari izvan svoje kontrole – baš kao što to čine djeca.
Djeca, naročito kada se suoče s odbacivanjem, ljutnjom roditelja, bolešću u obitelji ili traumom, često u sebi pomisle da su oni uzrok svega lošeg što se događa. I to bez da to ikome kažu.
Uloga odraslih: razumjeti i podržati
Roditelji, učitelji i odgajatelji imaju ključnu ulogu u pomoći djeci da prevladaju ovu fazu. Umjesto kritike, treba im podrška, vodstvo i razumijevanje.
Kako pomoći djetetu da razvije empatiju:
- Razgovarajte o emocijama – svojim i tuđima.
- Igrajte igre uloga: “Kako se on/ona osjeća?”
- Čitajte priče i pitajte: “Što misliš, kako se ovaj lik osjeća?”
Na taj način, djeca postupno uče gledati svijet očima drugih ljudi – što je temelj emocionalne inteligencije i zdravih odnosa.
Zaključak
Egocentričnost nije mana, već razvojna stanica na putu prema zrelosti.
Kada ju razumijemo i prihvatimo, možemo biti strpljiviji i podržavajući, umjesto kritični. Tako djeca imaju priliku izrasti u empatične, emocionalno stabilne osobe koje razumiju i sebe – i druge.
📖 Izvor: Oaklander, V. (2006). Hidden Treasure: A Map to the Child’s Inner Self. Karnac Books: London.
